Zamislite veliki klinički centar u velikom gradu.

I zamislite da imate pacijente koji imaju najtežu bolest, neku od onih kojima se ime ne izgovara.

U nekoj od faza bolesti i faza lečenja, ovi pacijenti praktično nemaju nikakvu otpornost, imunitet im je otprilike nula, jednostavno rečeno.

U tom kliničkom centru postoji poseban prostor za takve pacijente – izolacija.

Zamislite da takvih prostorija na klinici imate na primer 10.
Ili 30.

A imate 50 i više pacijenata kojima je imunitet nula, i koji moraju biti u izolaciji.

Zamislite da treba da birate.
Koga ćete staviti u izolaciju?

Da li ćete se odlučiti za ovog mladića koji ima Hodžkinov limfom, on ima samo 26 godina?

Ili ćete se odlučiti za ovu mladu ženu sa akutnom mijeloidnom leukemijom?
Ona ima samo 29 godina i dete od tri godine.

Ili ćete nju možda staviti na odeljenje, sa još nekoliko drugih pacijenata u istoj sobi, jer je onaj prvi mladić u kritičnijem stanju?

A sve vreme imate na umu da ovakvi pacijenti umiru od SOPSTVENIH bakterija, ne treba da im se u lice nakašlje neko sa COVID-19 virusom.

Ah, da.

Zamislite još i da nemate lekova, da nemate odgovarajuću krvnu grupu nego pacijenti preko društvenih medija traže davaoce, da su vam smanjili platu, da….

O celoj priči gledano sa strane pacijenta neću ni da počinjem, prepune su novine, klinike, prepun je život ovakvih ljudi.

A vi, vi samo zamislite da treba da birate.

Ilustracija: http://cancerssymptoms.org/leukemia-acute-symptoms