Pokušaću da vam objasnim zašto pod navodnicima.
Ja plaćam “Čistoću” (ili kako bi se to nazvalo) – po tri osnova.
Plaćam već jedno petnaestak godina uklanjanje smeća gradskoj “Čistoći”, po posebnom ugovoru za radnje (jerbo, ordinacija ima status samostalne zanatske radnje određene delatnosti).
Prema ugovoru, njihova “usluga” podrazumeva i uklanjanje smeća “iz poslovnog prostora” – ne znam treba li ovome komentar, ljudi nikad nisu kročili u ordinaciju.
Dalje, pre neku godinu je donet zakon prema kojem moramo da sklopimo ugovor o uklanjanju medicinskog otpada sa nadležnom ustanovom koja bi to radila – u konkretnom slučaju Dom zdravlja.
Lepo ja otišla tamo, odnela tražene dokumente, potpisala ugovor, taj papir stoji u ordinaciji, nit’ pisma nit’ razglednice…
Od pre možda godinu dana su se počele pojavljivati (privatne) firme koje se bave uklanjanjem medicinskog otpada.
“Sugerisano” nam je da bi bilo jaako korisno i pametno da sa njima potpišemo ugovor, jer ljudi rade prave stvari na pravi način, i sve tako to.
Takođe, ni pisma ni razglednice.
U međuvremenu povremeno prođe neka od nadležnih inspekcija, kazni nas zbog toga što ništa od navedenog ne funkcioniše, i to je to.
Nema šta nismo pokušali.
Nas nekoliko vlasnika ordinacija koje su međusobno blizu smo se dogovarali da zajedno kupimo odgovarajući kontejner, samo za nas (to su posebni kontejneri, na ključ). Mislim, nije neki problem da nekoliko ordinacija kupi tako nešto…
Onda sam ja otišla kod gospodina iz “Čistoće” koji je nadležan za sektor male privrede, i lepo ga pitala – da mi kupimo, pa da oni nose, jer nas odraše zbog naplaćene (a neizvršene) NJIHOVE usluge.
Mlađi čovek me je pašljivo saslušao, i rekao mi ovako:
Draga gospođo doktor, ja sam doktor ekonomskih nauka, čija je teza bila baš ovo o čemu pričate. Borio sam se dogod sam mogao baš za to o čemu govorite, i zato sam i skrajnut u ovaj kontejner (kancelarija je baš u nečemu što nije čak ni baraka).
Ja ne mogu da vam pomognem; čak i ako kupite kontejner, ja nemam ni vozilo da ga odvezem, niti znam šta bih s tim otpadom – mi nemamo incinerator.
Ako vam išta može koristiti, jedino da vam dam vizitkartu da se pozovete na mene kad vam dođe inspekcija…
Incinerator doma zdravlja je svečano otvoren pre par godina, za slikanje i presecanje vrpce… Od onda ne radi.
O privatnim firmama koje su nam “nagoveštene” kao pouzdane i kompetentne, od kojih takođe nema ni traga ni glasa, smo sve čuli.
I koji političar je vlasnik, “suveren na tom terenu”, i sve tako dalje i tome slično.
A mi svi – iako savršeno dobro znamo (gradivo sa osnovnih studija) kako se uklanja medicinski otpad – nemamo druge nego da sve uđuture ubacimo u gradski kontejner.
Da ne bude dileme – isto to radi i Dom zdravlja.
Da ne rastežem sad o opasnosti za javno zdravlje, o narkomanima koji prekopavaju đubre u nadi da će naći neki špric, o ovome i onome…
Ja, i svi mi, plaćamo godinama više od 30.000 dinara godišnje za uslugu koje nema. Mislim, verujte mi da više ne znam maltene šta kome plaćam… A ovo mi je jedan od “jačih” momenata, prosto zato jer usluga nikad nije data, a javna opasnost nije šaljiva.
Ovo je samo zametak moje namere da pišem o dažbinama koje plaćamo, o uslugama koje za te pare nisu izvršene, o finansijskom bivstovanju jedne radnje.
Mislim, za slučaj da neko poželi da bude preduzetnik…
Ilustracija: http://www.blogto.com/city/2009/07/what_the_garbage_cans_are_saying_about_the_city_union_strike/
01/12/2010 at 09:27
Kad god pročitam ovakav tekst, poželim da spakujem samo najnužnije i da odem odavde…
http://www.youtube.com/watch?v=TJ4jIYS7YsE
01/12/2010 at 09:35
A tek sam počela…
Hvala na razumevanju, Duševni.
Ja nisam našla za shodno da naglabam nadalje šta smo sve pokušali, i mi – kao kolege iz susednih ordinacija, i mi kao udruženje, ali znate i sami šta je – ovo nije nešto što rešava pojedinac.
Ono što mi možemo, to je otprilike da izlomimo igle i sve zalijemo gipsom, ali i dalje ostaje problem preko 1000 pravnih entiteta u gradu koji imaju medicinski otpad.
O tome kako se uklanja farmaceutski otpad, bolje da ne pričam – pre nekoliko meseci sam slušala rad jednog farmaceuta, doktoranda javnog zdravlja na tu temu… Roman da se napiše.
Hvala na pažnji i komentaru, prijatelju :).
01/12/2010 at 10:54
Уместо коментара:
http://pedja.supurovic.net/ne-ostajte-ovde?lang=cir
02/12/2010 at 13:58
Jako veliki problem. A o takvim se ne govori. Bar ne javno. Pokušala sam, nije da nisam o tome razgovarati sa ljudima iz resornog nam ministarstva,ali nemaju sluha za takve stvari. I neće ga imati sve dok se neko od njih ne doseti i ne kupi icinerator, ne radi toga što je to tako normalno i preko potrebno, nego zbog ličnog profita ( ma znam da je bilo nepotrebno napisati, ali ipak..)Ali, očigledno, isti i nije tako primamljiv, bar trenutno.. Ima unosnijih stvari…
02/12/2010 at 14:10
Govori se na studijama svih nivoa, ako se to može smatrati javnim. Ali sve do one fine granice gde počinje politika, tu se i najveća imena, sa tri reda zvanja, zaustave… I odreda pređu na sledeću temu.
Jer svi znamo "ko drži" taj resor, kao što znamo ko je bio svojevremeno kralj uvoza kafe, ko ovo, ko ono… Tačka.
Hvala na komentaru, Perlo :).
03/12/2010 at 00:18
(repriza)
Ako nista drugo, mislim da je lepo znati da u ovoj zemlji ipak postoje ljudi kojima je ovo issue :)
03/12/2010 at 07:40
Hvala na reprizi – kako da ne, srce mi se topi od miline kad pomislim kako ima takvih ljudi :)).
17/08/2011 at 15:30
Pitala ja pre par meseci u apoteci, šta da radim sa Paracetamol i Brufen sirupom koji sme da stoji otvoren 15 dana u frižideru (ili 30, što baš ništa ne menja situaciju globalno), i što ne prave manja pakovanja, nego 100 ml, jer ja nemam 15-oro dece da mogu da ga potrošim u predviđenom roku, nego samo dvoje, a i oni se, k’o za baksuz razboljevaju kako kome padne na pamet, a ne istovremeno (ili u tih 15/30 dana). I reče mi žena da eto ako baš ne znam šta ću s tim, mogu njima da donesem, jer su oni po Zakonu u obavezi da prihvataju taj farmaceutski otpad. Verovatno bi pala u nesvet da sam joj stvarno i donela kesetinu od kuće (koju sam skupljala par meseci, jer mi nije bilo normalno da bacim u kontejner), tako da sad bacam u djubre, kao što bi i oni verovatno uradili, i kao što svi rade, pa nek nam je Bog u pomoći…