Pokušaću da vam objasnim zašto pod navodnicima.

Ja plaćam “Čistoću” (ili kako bi se to nazvalo) – po tri osnova.
Plaćam već jedno petnaestak godina uklanjanje smeća gradskoj “Čistoći”, po posebnom ugovoru za radnje (jerbo, ordinacija ima status samostalne zanatske radnje određene delatnosti).

Prema ugovoru, njihova “usluga” podrazumeva i uklanjanje smeća “iz poslovnog prostora” – ne znam treba li ovome komentar, ljudi nikad nisu kročili u ordinaciju.

Dalje, pre neku godinu je donet zakon prema kojem moramo da sklopimo ugovor o uklanjanju medicinskog otpada sa nadležnom ustanovom koja bi to radila – u konkretnom slučaju Dom zdravlja.

Lepo ja otišla tamo, odnela tražene dokumente, potpisala ugovor, taj papir stoji u ordinaciji, nit’ pisma nit’ razglednice…

Od pre možda godinu dana su se počele pojavljivati (privatne) firme koje se bave uklanjanjem medicinskog otpada.
“Sugerisano” nam je da bi bilo jaako korisno i pametno da sa njima potpišemo ugovor, jer ljudi rade prave stvari na pravi način, i sve tako to.

Takođe, ni pisma ni razglednice.

U međuvremenu povremeno prođe neka od nadležnih inspekcija, kazni nas zbog toga što ništa od navedenog ne funkcioniše, i to je to.

Nema šta nismo pokušali.

Nas nekoliko vlasnika ordinacija koje su međusobno blizu smo se dogovarali da zajedno kupimo odgovarajući kontejner, samo za nas (to su posebni kontejneri, na ključ). Mislim, nije neki problem da nekoliko ordinacija kupi tako nešto…

Onda sam ja otišla kod gospodina iz “Čistoće” koji je nadležan za sektor male privrede, i lepo ga pitala – da mi kupimo, pa da oni nose, jer nas odraše zbog naplaćene (a neizvršene) NJIHOVE usluge.

Mlađi čovek me je pašljivo saslušao, i rekao mi ovako:

Draga gospođo doktor, ja sam doktor ekonomskih nauka, čija je teza bila baš ovo o čemu pričate. Borio sam se dogod sam mogao baš za to o čemu govorite, i zato sam i skrajnut u ovaj kontejner (kancelarija je baš u nečemu što nije čak ni baraka).
Ja ne mogu da vam pomognem; čak i ako kupite kontejner, ja nemam ni vozilo da ga odvezem, niti znam šta bih s tim otpadom – mi nemamo incinerator.

Ako vam išta može koristiti, jedino da vam dam vizitkartu da se pozovete na mene kad vam dođe inspekcija…

Incinerator doma zdravlja je svečano otvoren pre par godina, za slikanje i presecanje vrpce… Od onda ne radi.

O privatnim firmama koje su nam “nagoveštene” kao pouzdane i kompetentne, od kojih takođe nema ni traga ni glasa, smo sve čuli.
I koji političar je vlasnik, “suveren na tom terenu”, i sve tako dalje i tome slično.

A mi svi – iako savršeno dobro znamo (gradivo sa osnovnih studija) kako se uklanja medicinski otpad – nemamo druge nego da sve uđuture ubacimo u gradski kontejner.

Da ne bude dileme – isto to radi i Dom zdravlja.

Da ne rastežem sad o opasnosti za javno zdravlje, o narkomanima koji prekopavaju đubre u nadi da će naći neki špric, o ovome i onome…

Ja, i svi mi, plaćamo godinama više od 30.000 dinara godišnje za uslugu koje nema. Mislim, verujte mi da više ne znam maltene šta kome plaćam… A ovo mi je jedan od “jačih” momenata, prosto zato jer usluga nikad nije data, a javna opasnost nije šaljiva.

Ovo je samo zametak moje namere da pišem o dažbinama koje plaćamo, o uslugama koje za te pare nisu izvršene, o finansijskom bivstovanju jedne radnje.

Mislim, za slučaj da neko poželi da bude preduzetnik…

Ilustracija: http://www.blogto.com/city/2009/07/what_the_garbage_cans_are_saying_about_the_city_union_strike/