Zamislite da vam neko ponudi milion, ili milione dolara.
Da li biste uzeli?
Ne mora biti gotovina; može da bude “samo” način da zaradite ogroman novac, za vas nezamislivu i nedostižnu sumu.
Da li biste uzeli?
Zamislite da ste čovek koji je u raspadu SFRJ ostao bez ičega, izbegao u susednu zemlju s porodicom, maltene na ulici.
A sa “profitabilnom” profesijom.
Zamislite da ste čovek koji nije u oskudici, ali je u takvoj poziciji da s tolikim novcem može da učini MNOGO dobrog za ljude, za komšije, za decu, za bilo šta što nam je u prva tri na listi životnih vrednosti.
Zamislite da ste čovek koji je uzeo kredit da obezbedi ženi radno mesto (privatnik), a ona se preteško razbolela, deca mala…
A sad:
Zamislite da ste u sva tri slučaja čovek obrazovan, pametan, častan, niste dete, da imate glavu na ramenima, imate porodicu, i da ZNATE da toliki novac košta.
I da će TEK da vas košta.
Da li biste uzeli?
I zamislite da ste uzeli taj novac, ili radno mesto koje može da vam omogući da steknete toliki novac.
Opaska: darodavcu je potpuno svejedno šta ćete vi raditi s parama; njega što se tiče, možete sutra kupiti kuću na Bahamima i Maybach, pod uslovom da ostanete u zemlji i njemu date procenat.
Kako to dalje ide?
Otprilike, ovako:
– puste vas da radite šta mislite i kako želite; ovo se odnosi na primer na osobe tipa dva. Dakle, možete da zidate crkvu, most, sirotište, stadion, bolnicu, štagod, nećete imati posebnih problema (dapače, može da se desi da vam se u vašem realno poštenom poduhvatu i časnoj zamisli vrata “sama” otvaraju);
– u obavezi da se “družite” sa darodavcem i/ili (češće) njegovim “emisarima”.
Ovo drugo je vrlo “zanimljivo”; druženje s osobama s kojima ste “u poslu” podrazumeva i “kokain, alkohol i kurve”, odnosno – druženje sa ljudima s kojima se ne biste družili ni mrtvi i obavljanje nekih rabota koje ne biste ni slučajno, u nekim drugim okolnostima.
Smisao je – stvaranje zatvorenog kruga, iz kojeg nema izlaska bez ozbiljne kompromitacije, a o gubljenju glave da i ne počinjem.
Odavde staza ide u sledećim mogućim pravcima…
Osvešćujete se, i shvatate da je đavo odneo šalu.
Pokušavate da izađete iz kruga…
Pre više decenija sam poznavala čoveka koji je izašao iz “zatvorenog kruga”; cenu je platio – delimično novcem, a delimično duševnim zdravljem.
Lečio se godinama, ne znam da li još uvek ne sme da uđe u lift ili automobil.
Druga opcija mi je misterija, iskreno rečeno.
Čovek se menja.
Ubeđuje, i UBEDI sebe da je to što radi zapravo MORALNO, da je moralo tako i nikako drugačije, da on ipak JESTE častan i pošten čovek (pri čemu se lako može desiti da ima ruke krvave do lakata), beskonačno opisuje svoja dobra dela (koja jesu nepobitna), drugim rečima – stvara svoju interpretaciju realnosti.
Jedina opcija kako (ranije) častan, moralan čovek može da preživi sam sa sobom.
Normalno, ovo je za spoljne posmatrače užasavajuće.
Koliko sam mogla da vidim, kod ovakvih ljudi je distorzija realnosti utoliko strašnija koliko je njihov doživljaj sopstvenih nedela za njih same jeziviji.
Ako ste nekad videli pametnog, ranije pristojnog i poštenog čoveka koji je do ušiju ogrezao u blato i nemoral, a vas na sva usta ubeđuje kako je “tako moralo”, prepuna su mu usta (objektivno) dobrih dela koja je učinio, to vam je to.
Da li dobra, časna dela ovakvih ljudi apstrahuju njihovu krivicu?
Da li nečasnog čoveka ekskulpiraju dobra dela?
I još nešto…
Ovakve priče često imaju završetak koji se zove DOŠLO NA NAPLATU.
Koliko sam dosad videla u ovo malo kratkog i dosadnog života, u 99% slučajeva “darivani” ili ne misli da će finale biti tako strašno, ili – češće – misli da će moći s tim da izađe na kraj.
Jer, usput – i moć udara u glavu; čovek sa vrlo mnogo novca postaje i uspešan i moćan, “viđen” kao takav, i – naravno – počinje da veruje ne samo da je moćan, nego SVEMOĆAN.
Mogući ishodi opcije “DOŠLO NA NAPLATU” mogu biti jako strašni ili malo manje strašni, ali u svakom slučaju nadilaze kapacitet onoga koji je uzeo pare.
Bar koliko sam ja videla – cena koju darivani treba da plati DALEKO nadilazi njegove moći.
Samim tim, igre ovog nivoa se završavaju često i na groblju…
Sve opisano (naravno) ima mnoštvo varijeteta, svega vidite u skoro 30 godina rada s ljudima.
No, da ne idemo tako daleko.
Zamislite da samo treba da idete i da vičete ulicom šta ste sve (nečasno i sramno) radili i “poradili”?
Da i posle vaše smrti u vašu decu upiru prstom?
Da li sve to (i daleko gore) vredi toga što ste uradili sebi, svojima i potomcima?
Da li biste uzeli milion dolara?
Milion dolara ima svoju cenu, i ne plaća se novcem.
……….
Ilustracija: http://www.cannanews.buzz/single-post/2016/12/01/Most-US-Money-Laced-With-Cocaine
06/04/2017 at 18:06
To se još zove i “pakt sa đavolom”.
Zavisi od čoveka… ja verujem da ne bih. Verujem… Ali, život čini čuda.
Drago mi je što opet pišeš… mnogo njih je prestalo. I ja.
Pozdrav, Sindža.
11/04/2017 at 13:05
Mozda se samo mnogo stvari odvija na nacin koji mi ne razumemo vec pod dejstvom vecih energija kosmosa… Pa cak i sto mi ovde vidimo kao opisni deo reakciju ili posledicu ima veze sa nekim dubljim smislom, tako da mozda je lepo biti posmatrac ali ne i preveliki kriticar… Postoji u nekim analogijama proucavanja Nikole Tesle teorija o odnosu kapacitativnosti i induktivnosti ali preneta sa elektriciteta na ljudsku energiju, pa prema tome sve se moze jako pojednostaviti, tipa ako imate razlike potencijala na jednoj strani onda dolazi do kolizija i prelivanja polja na drugu stranu bas na ovaj nacin, ako uzmemo da je novac generalno energija onda to sve ima vise smisla…
11/04/2017 at 13:21
Tačno kako ste rekli.
U par slučajeva znam ljude više od 30 godina, znam tačno šta ih je gurnulo preko crte, i ne osuđujem – možda bih i ja isto, ili slično…
A sve se negde izravna. Bar ja verujem u to :).
Hvala na poseti i svako dobro želim.
29/06/2018 at 08:35
Odgovor na pitanje sveo bih na to kome je pitanje upućeno ili kome treba da bude upućeno.
Ako neko sagledava svoj život samo kroz prizmu materijalnog, onda ovakvu priliku neće propustiti.
Ali ako neko vidi viši smisao svog života, koji se ne sastoji samo iz materijalnog, onda će postupiti kao Nikola Tesla opraštajući enormne svote novca Džordžu Vestinghausu, jer mu materijalno, koje je prolazno, nije imperativ. Na kraju je umro gotovo kao materijalno siromašan čovek, ali je duhovno najbogatiji. Pamtiće ga i pominjati sve generacije do samog kraja sveta.
“Sav novac sam ulagao u izume s kojima sam omogućio nove pronalaske, čime sam obezbedio čovečanstvu lakši život: Nikola Tesla”.
Živimo u iluziji da nam je preskupi Maybach životno potreban dajući razna opravdanja za njegovu kupovinu. Ta je iluzija prisutna u skoro svum sferama života i ona nas uvodi u začarani krug nepotrebnog kupovanja svega i svačega.
KAPITALIZAM rađa poremećena merila vrednosti u kojima je recimo najbolji hirurg, koji spašava ljudske živote, manje vredan i plaćen u odnosu na najlošijeg fudbalera, koji ne stvara gotovo nikakvo društveno dobro.
Ravnoteža kojoj treba da stremimo je da radimo taman toliko da možemo da NELAGODNO živimo a ne da živimo da bi smo samo radili.
Poznajem više prijatelja koji žive u iluziji da im svašta nešto treba, te su primorani da rade 2 i 3 posla, često i po 15 časova rada dnevno. Kada budu potrošili svoju životnu energiju tada će đavo doći po svoje, odnosno dušu koju su mu prodali zarad šake srebra.
O tim milionima čak ne želim ni da razmišljam.