S jedne strane, verujem da ljudi – koji su kao i ja – rođeni i odrasli u SFRJ jedva čekaju penziju. Da odu više iz ovog ludila.
A sa druge strane…
U meni najbližem domu zdravlja radi jedna moja drugarica iz srednjoškolskog razreda, pedijatar.
Divna, blaga, voli decu, voli svoj posao.
Na tom odeljenju ima tri pedijatra, ubijaju se od posla.
Donedavno je bilo četiri – jedan je otišao u penziju.
Tih par hiljada malih pacijenata koji su ostali iza njega su JEDVA raspoređeni na preostale pedijatre.
Prošle godine je moja drugarica bila na bolovanju, nastalo je pravo ludilo.
Dva preostala pedijatra su bila toliko opterećena da su radili i pre i posle radnog vremena da bar malko postignu…
Prosek starosti pedijatra u Srbiji je preko 50 godina, prema izveštaju Lekarske komore.
Da, mi imamo mladih doktora na birou…
Da bi se iškolovao iskusan, pametan pedijatar koji zna šta radi, potrebno je bar 15 godina POSLE osnovnih studija.
Samo to sam htela da kažem.
Šalu na stranu,ovo sa penzionisanjem
lekara izazvaće slom ionako lošeg sistema. https://t.co/Tau7cpLyiL
— Gabriel Vidović MD (@dr_samuraj) September 29, 2015
Ilustracija: http://www.medicaldaily.com/catastrophizing-again-habenula-part-your-brain-telling-you-just-how-bad-things-could-be-295314
01/10/2015 at 19:17
Postoji mogućnost po tom zakonu da neke žene ne odu u penziju na osnovu sporazuma sa poslodavcem, propisano baš za ovakve slučajeve.
To ne znači da ja podržavam taj zakon, ovo je samo informacija, na protiv, najoštrije ga osuđujem. Diskriminatorski je prema ženama, a nije pravičan za zaposlene, u suprotnosti je sa Zakonom o radu, Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju i našim ustavom. Čak i kad je lex specialis, mora biti u skladu sa ostalim zakonima i ustavom.
Nepravičan je jer ne dira one mlađe, koji su uglavnom došli po partijskoj liniji i uhvatili ladovinu, ne rade ništa ili loše rade.
Zakon je donet na brzinu, iako se od dolaska na vlast ovih do sada najgorih priča o smanjenju broja zaposenih, dakle vremena za dublje analize i pravičniji propis je bilo. Da se pojedinčno analizira koliko je svaki zaposleni zaista potreban tamo gde radi i koliko i kako radi. Naravno, nije im to odgovaralo. Udarili su tamo gde je najtanje, da pukne. U zdravstvu je problem najizraženiji. No, ima ga u pravosuđu, još kako. I mi ostajemo bez žena koje su naučene da rade, koje još mogu da rade, a ni do sada nismo imali dovoljno administrativnog osoblja, pa padamo na nos od posla. S druge strane, kao beli medvedi, na puno radnih mesta su oni koji užasno loše i nemarno rade svoj posao, ali oni ipak imaju posao i ne mogu ga izgubiti bez obzira na loš rad, na suprot armiji nezaposlenih.
Da je ovo jedina brljotina ovih “sramota nas kako nam je dobro”, bilo bi mnogo, jer neke živote će mnogo poremetiti, skoro do uništenja, i za njih je to pitanje najvažnije.
No, nije jedina, te se zaista pitam do kad ćemo ćutati i trpeti.