Ovo je jedan mali tekst za Ivana Ćosića, koji je napisao jedan komentar koji me je dirnuo, i opisao vrlo lepo osećaj koji nekad imamo svi mi koji volimo svoj posao…..

On je opisao osećaj koji imate kad nešto lepo i dobro uradite, i kad imate osećaj da sve ide kako treba, i – onda ste srećni.

Prema mom iskustvu, da bi zubarica imala taj osećaj, mislim – da bi došla dotle, treba da ima znanje, da ima iskustvo, da može da vlada situacijom, i da ima osećaj kompetencije….

Sve to, posle određenih godina staža, dovodi dotle da mogu da radim i ako kolo igra oko mene; za razliku od mladih zubarica, kojima je distrakcija i radio u ordinaciji, ja mogu da radim koncentrisano i sa punim fokusom i ako dođe pacijentkinja sa sedmoro dece (živa istina :), ako je pacijent mrtav pijan ili je u ordinaciji patrola policije…
A radio ionako svira neprekidno :).

To nema veze, ja vidim samo posao, pacijenta, po očima vidim kako je, pošto sam blizu – ja ga prosto “vežem” – vezujem mu pažnju, smejem se i zagovaram ga, moram da uspostavim kontakt, pogotovo ako se plaši, a velika je šansa da se plaši….

Poseban je osećaj kad napravim nešto lepo i dobro, a još bolji ako napravim nešto izuzetno.

Ako komšinici neko iz druge ordinacije zalomi zub, pa je upute na hirurgiju – a ja je usput vidim i uspem da izvadim taj zub bez mnogo panike i glatko, ako uspem da napravim nešto čime sam zadovoljna jer je prelepo, ako uspem da pomognem u situaciji gde su pacijenta već odbili na više mesta…

To se radi za dušu, a ne za pare.

osećaj

Jedna pacijentkinja mi je davno objasnila da se to zove “flow“: gde se “utapate” u tenutak u kojem radite, gde radite efikasno, koncentrisano, brzo, gde vladate situacijom, gde nema greške, gde vreme prestaje, gde nemate svest o sebi i postoje samo vaša umetnost i veština.

Kako sam onda razumela gospođu psihologa, jedan vid tog osećaja imaju i recimo maratonci, veslači, sportisti koji imaju fokus u tom trenutku gde sve prestaje….

To smatram velikom srećom :).

I uverena sam da postoji i u drugim profesijama.

Taj osećaj imam i kada, recimo, stojim na bini i govorim stotinama ljudi – iako sam u mraku, ja sam u fokusu, govorim, smejem se, moja veština, umetnost i znanje “nose” kolege koje slušaju, tu vrstu sreće i ispunjenosti sam imala i kada sam nekad malenom detetu ištrikala džemper, nije bitna vrsta posla… bitno je da sam našla šta mi je i poziv i profesija.

Dragi Ivane, hvala na komentaru i ne mogu da vam opišem koliko ste me obradovali :).
Ja upamtila vaše hvala, i evo makar male pažnje s moje strane…

…pošto ne mogu da vam nudim da se odužim da vam izvadim par zuba :).

 

Ilustracija: the gallery of china.com, Tai chi flow