U srednjoj školi smo redovno imali  po 15 radnih dana prakse – mene su uvek raspoređivali na prijem dečije bolnice. Bog sveti zna zašto.
Tada su tamo radila dva lekara – jedan stari doktor, i jedna mlađa žena – kod nje je bila raspoređena moja drugarica iz razreda.
Raditi u toj ordinaciji je bilo skoro kao kopati u rudniku… Radilo se u tri smene, a kroz ordinaciju “mog” doktora je prolazilo i po 80-tak pacijenata.

Moj posao je bio da dođem pola sata ranije, raspremim kartone od juče, promenim vezene pelenice koje su nam služile umesto tabletića, doktoru donesem čistu uniformu, sve prljavo odnesem u perionicu (sprat niže), odem u laboratoriju (sprat više) po nalaze od juče, odem u sterilizaciju (dva sprata više) po kasete sterilnih instrumenata, proverim i očistim vagu, toplomere, promenim dezinficijense, promenim vodu u vazi, sve spremim u te dve prostorije, rasporedim i proverim još jednom…
I onda mom doktoru naspem čašu soka, stavim na ivicu pisaćeg stola, stanem sa strane sa rukama iza leđa i – čekam da počne ludilo…

Teško je objasniti ko sve dolazi na prijem dečije bolnice: od “običnih” povišenih temperatura, do jezivo zapuštene, nađene, vašljive, prebijane male dece… Očajni roditelji, rodbina, vriska…
Dan za danom, talas za talasom, niotkud pomoći, samo očaj i Bog koji nas gleda.

Moj doktor je radio uvek ćutke; jako me je voleo – jer i ja sam ćutala, na veći pritisak sam odgovarala većim naporom, na još veči pritisak davala sve od sebe, nikad nisam kasnila, nisam grešila, i sanjala sam posao… Eh.
Uvek smo sve stizali – a skoro svaki dan sam sklanjala netaknutu čašu soka sa njegovog stola na kraju radnog vremena.

Ta ordinacija odavno više ne postoji – srušen je taj deo bolnice, (novosagrađeno) prijemno odeljenje sada izgleda sasvim drugačije.
Moj doktor, i u ono doba stariji čovek, odavno je umro.

Ne znam da li mi verujete – da danas postoji ta ordinacija, da obučem svoju sestrinsku uniformu (još je imam), i da uđem sutra ujutru – mogu odmah početi da radim, toliko se dobro sećam svega, svakog detalja, gde šta stoji, pokreta, rada, kad šta treba činiti…

A prošlo je više od 30 godina.