Teško, odmah da vam kažem.
Ranije je državna služba išla po kućama, a već odavno to ne rade – dakle, jedino ako pacijent u nevolji namoli nekog privatnika, jer nas ima vrlo malo koji to hoćemo.
I možemo…
Kako mogu da prosudim po okolini, slabo je uopšte poznato da mi idemo po terenu, pa da reknem nešto i o tome…
Mislim da je to jedna od najtežih stvari koje ova struka može da radi, iz dva osnovna razloga.
1. To su veoma teške situacije.
Pazite, kad vas neko zove da izađete na teren – u 99% slučajeva to znači da ne može da dođe do vas.
Ne mogu vam nabrojati sve moguće razloge…
Jedan stariji čika me je jednom zvao jer posle 48 h i dalje ima krvavljenje posle vađenja zuba.
Čovek star, bez noge, sa ženom koja je jednako prestravljena kao i on…
Ili: mlađi čovek koji je imao karcinom pluća, pa metastaze na mozgu – sve preživeo, ali – u kolicima.
Dvoje male dece i očajna žena.
Ili: star, prastar, jedva pokretan kolega, u susednoj sobi žena sa ozbiljnim Alchajmerom i karcinomom pluća u odmakloj fazi… Sami.
Ili: komšije, ljudi mojih godina, me zovu jer majci ne mogu da izvade proteze iz usta, a hitna je rekla da se mora.
Pacijentkinja je bila na umoru…
Umrla je kasnije u toku dana.
Ovde da stanem, stekli ste predstavu.
2. Stomatološki gledano, zlo je.
U načelu, osim vađenja zuba mogu i protezu da napravim (ili dopravim) na terenu, nije nemoguće, ali to je otprilike to.
No, pri radu nema N od normalnih uslova na koje smo navikli: pacijent ne sedi kako nama odgovara (često ne može ni da promeni položaj u kojem ga zatičem), svetlo je nikakvo, radi se na iskustvo i na osećaj.
Za vađenje zuba se inače nose rostfraj kasete sa kompletima alata, verujte da em je teško em je kabasto – posebno ako nema lifta, a Marfi se obično pobrine da nema, ili da ne radi.
Pošto su u pitanju obično rizični pacijenti, za očekivati je sve što vam na pamet može pasti: od srčanog udara do produženog krvavljenja, infekcije i ko zna čega sve ne.
Samim tim, često prethodno tražimo mišljenje drugih specijalnosti, i obično se pobrinemo da imamo njihov pismeni izveštaj za ne dao Bog i daleko bilo.
Ne mogu da odbijem izlazak na teren.
Ne znam možete li da pojmite koja je to količina i veličina nesreće sa tim ljudima – oni obično više nemaju koga da zovu.
Najčešće se događa da sam ja trideseti ili Bog zna koji stomatolog kojeg su nazvali, taj očaj je teško prepričati.
S druge strane, kako rekoh… Mislim da ste razumeli zašto nas je malo ovakvih.
Ovakva vrsta iskustva je (između ostalog) ono što nama daje “bahat” odnos prema “salonskim” stomatolozima.
Kako rekoh na lajni – more, glavu da im odgrizem i sa jednom rukom vezanom iza leđa, i profesionalno i kako volite…:D
Događalo se da mi se doslovno sloši kad se vratim u ordinaciju, ali onda – sedim i mislim…
Kad polupokretnog čiku ratosiljam bola, i kad mu veselo kažem da me zove kad bude pravio žurku za novaka, a on se nasmeje – to pamtim godinama i decenijama, i verovatno ću dok sam živa.
Ilustracija: myblog-kamalsharma.blogspot.com
03/01/2013 at 05:44
Šteta što vas je tako malo :( Ja bih, ako ikako može, da je bar 50% stomatologa poput vas.
03/01/2013 at 07:21
Hvala najlepše – ima nas dosta ovakvih, ali ne baš po gradovima i Ustanovama od značaja…
A nisam ni ja neka sreća, da vam kažem :). Imamo mi druge mane – kako rekoh jednom, ja ne umem da radim s decom, em već nisam u toku sa materijalima i tehnikom, em ne umem s njima – ne šljive me 5% :).
Da ne govorim o tome kako umemo biti despoti kratkih nerava prema mladim i kolegama salonskog tipa…
06/01/2013 at 19:17
Da, osećaj je nezaboravan. Kako onaj sjajni posle (koji ste opisali), tako i onaj grč u stomaku dok ne shvatite da je ipak sve prošlo kako treba. Nije lako je za taj osećaj blaga reč.
06/01/2013 at 19:58
:)
Jeste, to je ono zbog čega neko želi i voli da bude doktor :). I zbog čega ima smisla sve to raditi.