U prošlom tekstu Nena (opravdano) reče da se saveti odnose na štednju, tj. okolnosti kad IMATE neke pare o kojima razmišljate.
Rekoh da je “zaraditi pare” neka sasvim druga priča…
Dakle, kako zaraditi pare?
Lako.
Mojom zubarskom logikom, potrebno je sledeće:
– da radite ono što vam ni u ludilu na pamet palo ne bi,
– da znate odlično taj posao,
– da vam pare STVARNO trebaju.
Dakle:
1. Da radite ono što vam nikad na um palo ne bi, podrazumeva da potpuno promenite mindset.
Preciznije: potrebno je da čovek shvati da ono što je dosad radio i kako je radio (ako uopšte nešto jeste radio) nema efekta.
Ovo je jako teška rabota, jer je obično potrebno da se iz jedne delatnosti pređe u drugu, a to znači ozbiljnu promenu načina razmišljanja i sistema vrednosti – dakle, obično se ne događa.
Pre neki dan slučajno negde videh kako je jedna mlada žena sa ekonomskim fakultetom (mislim da je čak i doktor nauka) prešla u frizerke – komentare ne želite da znate.
Već rekoh da je moj matori po odlasku u penziju išao sa alatom po stanovima i radio sitne popravke – zarađivao je još jednu (ne malu) penziju.
Pokažite mi još jednog ekonomistu sa odličnom platom, ili (zdravog i radno sposobnog) penzionera sa velikom penzijom koji bi to radio?
To vam pričam.
2. Treba odlično da znate taj posao.
Da bi neko frizirao nekog, opravljao roletne, stolariju i slavine, pravio kolače ili gajio piliće, mora odlično da zna šta radi.
To je staro zubarsko pravilo:
Nemoj prodavati ono što nemaš.
U ovom slučaju – ne znaš :).
Sećam se neke (istinite) priče o momku koji je iz Evrope otišao u USA s namerom da postane “top” frizer, pa tamo shvatio da nema ni tehniku i brzinu.
Onda je uzeo jeftinu sobicu, na prometnu raskrsnicu stavio kartonsku kutiju, uzeo makaze i napisao: ŠIŠANJE ZA 50 CENTI.
Odrao se od šišanja na desetine ljudi dnevno – a možete samo da zamislite koju tehniku i brzinu je stekao…
Poznajete li nekog frizera da bi to učinio?
A doktora? Učitelja? Ekonomistu?
Ni ja.
3. Neophodan uslov je da vam novac BAŠ treba.
Po meni, zarađivanje novca na neobične načine ide samo na dva načina:
– ili je čovek prosto “rođen” takav, kao moj matori, ili ta frizerka,
– ili ga je na to naterala nevolja.
UOPŠTE ne priznajem ljude koji “nemaju para”, a ne pomiču se da na bilo koji način zarade novce.
Dogod se “nema”, a ne preduzima se ništa – znači da se IMA.
Da nije dogorelo do nokata.
Cela ova priča ima sledeće ograde:
– na ovakve načine se najčešće ne zarađuju tzv. velike pare (ili bar ne brzo, pogledajte npr. Manual – Siniša Žarin je bio profesor geografije),
– obično se ne radi u struci za koju se čovek školovao.
“Velike pare” su stvarno pojam za diskusiju; ako neko nema ništa, zarada od 20.000 je itekako nešto.
Ako već ima 20.000, možda mu je 30.000 premalo da bi se prebacio u sasvim drugu delatnost; opet se vraćamo na stavku tri: IMA.
Što bi službenik, npr. pravnik sa platom od 20.000 napustio svoj posao i za 30.000 išao da npr. polaže parket?
Koješta.
Viđala sam i takve, ali to je zaista retkost.
To što neko – da bi zaradio pare – vrlo verovatno neće raditi u struci, je po meni tragedija.
Sa stanovišta čoveka koji voli svoj posao, ceo život se za to školovao i zna još mnogo istih – to je jako teško.
Da bi doktor čuvao decu, štrikao džempere ili gajio tovne piliće za pare (moj primer), da bi profesor fizike pravio kolače i torte i prodavao na pijaci, da bi dve sestre (pravnik i ekonomista) gajile pazinske ćurke negde Bogu iza nogu i prodavale ih u gradu (a da dotad videle nisu živu ćurku :), da bi dva učitelja otvorila obućarsku radnju…
Potrebna je ogromna promena.
Osim MNOGO rada i učenja.
I još jedna reč: nisam, ali nikako i NIMALO pristalica toga da doktor ili ekonomista rade kao prodavci na pijaci, frizer ili akviziter.
I boli me kad vidim da obrazovani – a vredni ljudi nemaju kud, nego se domišljaju na doslovno neviđene načine da zarade ili dodatno zarade.
Ili da sve ovako zarađene pare troše na časove jezika da odu.
Ali, to je realnost.
Realnost nije da će im NSZ naći posao – neće.
Shvatili su poslednju stavku iz prethodnog teksta: POMOĆI IM NEĆE NIKO.
Ali, ovo nije priča o tome “kako-naći-posao”, priča je o tome kako zaraditi pare.
Na žalost, ovo je i priča o preživljavanju, najčešće…
Ilustracija: http://www.ipwatchdog.com/2013/06/10/think-patent-arbitration-cant-work-think-again/id=41447/
27/01/2015 at 09:12
Hvala puno. Radimo koješta slično, a najveća prspdeka je to neznanje. Nema se gde ni učiti. Evo,bar ćerka je mlada i htela je da uči za frizera ili grumera, ali niko ne prima učenice pro bono, i to debelo naplaćuju. Muž je pokušavao svašta. Ja radim rukotvorine i čistim po kućama. Ne bih da se stekne utisak da nismo proaktivni i da vidimo ssamo prepreke, na protiv,tražimo rešenja, ali, ovo je Srbija.
27/01/2015 at 12:42
Draga Neno,
uopšte nisam sumnjala da radite svašta – nešto, znam mnogo takvih porodica.
Ali, kako tekst kaže: u većini slučajeva je to preživljavanje, a u svakom slučaju nije budućnost nacije da svi čuvamo decu i gajimo piliće :(.
Osim toga, postoje i direktne prepreke: ne znam za druge profesije, ali ja nemam zakonski osnov da u ordinaciji držim volontera. Verujte da sam zvala sve do beogradskog zdravstvenog inspektorata da mi kažu, ne može… A nekom mladom bi toliko značilo, makar sutra otišao iz zemlje.
I to nam je..:(
26/05/2015 at 15:57
Naletim na blog preko priče o jednoj stolici. Usput ajde da pročitam još koji post. I samo ću reći : “Pa gde ste vi do sada bili?”
Mnooooogo korisnih postova.
Ovaj post je odličan.
Dogod se “nema”, a ne preduzima se ništa – znači da se IMA. ( ovo me je oduševilo)
Pozdrav
26/05/2015 at 17:58
Najlepše hvala na lepim rečima.
U realu se ponekad osećam vrlo usamljeno sa ovakvim i sličnim stavovima, onda se obradujem podršci :).
Puno pozdrava i svako dobro.
16/08/2015 at 11:54
Draga Zubarice, mnogo me raduju Vaši tekstovi. Par meseci su me zaokupljale druge stvari, pa sada čitam čitavo pre podne zakasnele tekstove sa užitkom.
U potpunosti se (po ko zna koji put), slažem sa Vama. Mislim da je veliki problem u Srbiji to što nas je komunističko-socijalistički režim učio da je sramota raditi. Ako ste vredni i preduzimljivi. Treba da vas bude sramota, jer samo budale rade, dok se pametni provlače na konto rada budala (zar nije još uvek ideal dobiti posao u državnom setoru? I to sa posebnim akcentom na ‘dobiti’ a ne naći, zaslužiti i sl.). Treba da vas bude sramota takođe i ako se usudite da radite nešto za šta vas sistem nije ‘programirao’ pa još ako je u pitanju manuelni rad… Bože sačuvaj, pa to je za plavokošuljaše, ne za fini svet, a svi malograđani žele da budu nobl.
Moj stav je bio da se poštenog rada nikada ne treba stiditi, pogotovo ako time stičete nove veštine, znanja i poznanstva. Sve to samo može da vam ide u korist.
Moj skromni primer. Doselila sam se u Holandiju zbog studija pre pet godina, noseći dva kofera. Para niotkuda, a imigracioni zakoni nimalo naklonjeni neevropskim građanima. Svašta sam radila i kao čistačica, i bejbisiterka, slikarski model, tutor i lični mentor, manikirka, kozmetičarka, šminkerka, prodavačica, hostesa, potrčko, šalteruša… Uz sve to, uspela sam da platim svoje školovanje, uštedim ponešto, pomognem svojoj porodici u Srbiji povremeno, putujem, steknem pravo na državljanstvo, naučim dva nova jezika i ogroman broj novih veština koje se mogu primeniti u bilo kom poslovnom sektoru ili profesiji. Uz sve ovo kao bonus ide i široka mreža poznanstava, stečene dve stručne diplome, profesionalni angažmani i nezavisni projekti, kako u prošlosti tako i u budućnosti.
Uz sve ovo, moja majka npr. i dalje živi strepeći da čaršija ne sazna da sam se ja godinama izdražvala godinama od ovih sitnih poslova. Sramota ju je što njeno dete radi i što ona nije bila u stanju da finansira moj (i svoj) lagodan život. Plakala je mescima kad je saznala da sam se zaposlila kao čistačica, dok sam ja gledala kako rastu provizija na mom štednom i penzionom računu. Nije joj bilo jasno kad sam počela da pravim sapune i blogujem o njima, ali sad kad sam na putu da od tog novca finansiram eventualnu kupvinu stana, sad je konačno shvatila da to što radim ima smisla i veoma opipljivih rezultata.
Ljudi koji imaju um siromaha, zauvek će ostati robovi svojih strahova. Novca ima u izobilju za sve koji su spremni da rade, a svet oko vas je prepun mogućnosti. Nije bitno da li živite u Srbiji ili negde drugde, domaći teren svakako ima nekih prednosti, nemojte odmah misliti da je u nostranstvu sve lakše. Jedina razlika je što ovde nemate izbora, morate gurati napred.
Izvinjavam se za malo duži odgovor.
16/08/2015 at 12:43
Draga Ksenija,
najlepše hvala na komentaru :), slažemo se – kao i obično.
Da dodam još par reči…
Sa stanovišta roditelja – ja sam najluđi roditelj na svetu, jer NE DAM detetu pare.
Preciznije, ona otkad je otišla iz roditeljske kuće, živi kako zna i ume. Bilo je svakojako (imam i ja oči :), ali pare je pozajmila (POZAJMILA) jednom, i to 6.000 dinara.
I vratila.
Drugo: svi ti koji “ne bi ni mrtvi” se STRAŠNO šokiraju i zapanje kad vide da ovi drugi “odjednom” imaju novu kuću, nova kola, bilo šta “očigledno”.
Prošle nedelje smo muž i ja bili u gostima jednom bračnom paru inženjera, koji je napustio svoje (propale) firme i otišao da radi zemlju, na 25 km od Novog Sada.
Sada, “odjednom”, ti ljudi imaju – tri kuće.
Predivne, stare – a potpuno renovirane kuće, sa podnim grejanjem, tremom u staklu duž cele kuće itd. – i sve su SAMI RADILI.
Dakle, sami (sa decom) rade zemlju, i sami su kupovali i renovirali kuće koje imaju.
Ljudi su vrlo skromni, ali kako su im samo zinule kolege iz javnog preduzeća, koji 5 plata na keš kredit proćerdaju na more, a kod kuće imaju tepihe sa rupama…
Teško je, jako je teško. A kad se stekne, tako lako izgleda kad se spolja gleda :).
Najlepše hvala što ste svratili, i molim vas – nemojte se izvinjavati, samo se vi raspišite :).