Ovo me je pitao @ACordic – i da se odmah razumemo, nije tekst o tome ZAŠTO učiti napamet :), nego KAKO.
Ne znam da li ima potrebe da kažem koliko smo učili napamet.
Naš fakultet je takav da kreće od bazičnih nauka.
Pretpostavljam da je tako i sa drugim fakultetima, nisam dovoljno upućena :).
Dakle – prvo smo imali hemiju, fiziku, biologiju, tako to.
Pa se na to nadovezuje biohemija, fiziologija, anatomija, histologija…
Onda se još malko kasnije sve navedeno sumira u predmete tipa patološka anatomija, patološka fiziologija – i onda najzad kreću klinički predmeti (hirurgije, interna, ginekologija, pedijatrija, dermatologija itd.).
Klinički predmeti sumiraju sva prethodna znanja.
Dakle – na ispitu iz opšte hirurgije (IV godina tada) će me NEMINOVNO pitati anatomiju (I godina), patologiju (III), patofiziologiju (III), ako je npr. ortoped šef komisije fiziku (biomehaniku, I godina) itd.
Ako uzmete da anatomija ima sedam knjiga od po oko 350 strana (ruka, noga, glava i vrat, toraks, trbušna duplja, centralni nervni sistem, osteologija) i da na dan ispita SVE morate znate naizust, u po’ dana – u po’ noći, onda znate kolika doza štrebanja je u pitanju, a tako ide i sve ostalo.
Da bi čovek toliko strana znao TAKO dobro, mi smo obično sračunavali koliko nam treba vremena – svako prema svojim sposobnostima.
Dakle – ako imate toliko meseci do ispita, to je onda toliko dana, ima da pređete toliko pitanja dnevno – ALI: s tim da vam ostane mesec dana za ponavljanje.
Jer – PONAVLJANJE JE NAJBITNIJE.
Meni su tek daleko kasnije objasnili da čovek ima long-time i short-time memory.
Cash, što bi rekli :).
Obzirom na kliker koji mi je Bog dao, meni je (i danas) dovoljno da preletim nešto očima, i da mi ostane u glavi.
Ali to nije dovoljno da reprodukujem isto od reči do reči posle godinu ili dve (svi moji stručni predmeti su bili od po pet semestara).
Dakle: knjiga, marker, lenjir – i priča.
Neprekidno smo šaputali :), a kad već ne možemo više – mnogi od nas su i hodali okolo po stanu govoreći.
Ja sam čak za farmakologiju išla i po ulici: učim, pa na svakih 45 minuta napravim jedan krug po ulici, šapućući gradivo…
Jeste, slobodno zamislite izraz baba na hoklicama pored kojih sam prolazila ceo dan :).
Kada sam anatomiju znala SAVRŠENO, trebalo mi je otprilike dve nedelje samo da sve ponovim, po otprilike 10 sati dnevno.
I to – za osam, jer sam prvi put pala – iz drugog pokušaja deset nećete dobiti, tako je tada bilo…:).
I – posledice cele ove priče:
1. I danas se sećam gradiva SJAJNO, do te mere da mogu sutra da izađem na bilo koji ispit i dobijem bar šest.
Nisam toga bila svesna (jer mi ponavljamo i “doučavamo” pretežno kliničke stručne ili užestručne predmete) dok nije ćerka krenula da me pita ponešto.
Naše struke imaju neke dodirne tačke, dovoljno da može da se koristi ponekim mojim udžbenikom i da me pita ponešto.
Na sopstveno zaprepašćenje, ja sam bez problema recitovala patologiju, patofiziologiju, granične vrednosti, sve i svašta na čega pomislila nisam više od 25 godina…
2. Vrlo teško učim s monitora.
Mogu, ali moram da se vraćam unazad, prosto kao da nekako “preskačem” bitne stvari, i – opet moram da šapućem, ponavljajući :).
Ako je u pitanju baš knjiga, a da mi je od značaja, onda dam da se ištampa i uveže, jer drugačije n’umem :).
3. (Oprosti Bože :) Neshvatanje, ponekad i omalovažavanje ljudi (ili dece) koji smatraju da je učenje nešto TEŠKO.
Učim ceo život, na ovaj ili onaj način, vrlo – VRLO različite stvari.
Za neke nauke mi je trebalo i po par meseci da shvatim koji način razmišljanja se zahteva, odnosno koji mentalni swirl – jer nije sve “postavljeno” kao moja struka.
Ha, čovek se uči dok je živ, imam ja još fore do 80-te…:).
Eto, Aleksandre, nadam se da je ovo od neke koristi…
I srećno :).
Ilustracija: naturalbodyofflorida.webs.com
06/09/2011 at 16:02
jer ima nesto lepse , kada posle na ispit izadjes spreman, bez straha da postoji pitanje koje ne znas ama bas nista. a kada odgovoris na pitanje pa pocnes da diskutujes sa ”kolegom” prof. na nekom ”visem” nivou jer je prof. video da ovo standardno sto treba da zna svako pricas kao da si ti pisao knjigu. ja sam do tog stadijuma dolazio( ne bas stalno ali ponekada kada me bas zainteresuje neki predmet, jer sam studirao ekonomiju pa sam mogao da nesto od ispita malo vise volim a nesto i ne bas) samo onda kada sam ponavljao gradivo upravo kao i ti po 10 sati na dan, i po 2-3 nedelje pre ispita :)
p.s. pitanje: vervatno dr. medicine i stomatolozi nemaju tako kao ovi na ostalim fakultetima manje omiljene predmete,vec sve znaju prilicno dobro-profesionalci odmah nakon upisivanja faksa ili nije tako?
06/09/2011 at 16:11
Ne znam :).
U doba kad sam ja studirala, imali smo prilične probleme s nekim predmetima:
https://www.zubarica.com/2010/10/05/te-drustvene-nauke/
U načelu, moja generacija nije posebno volela bazične nauke (mi smo imali IX i X razred, pa srednju medicinsku – bez bazičnih nauka), tako da smo fiziku, hemiju, biologiju i slično učili tri puta više, da bi “pohvatali” šta i kako.
Mislim da smo svi “poleteli” kad smo stigli do medicinskih predmeta (druga godina), ali danas je program sasvim drugačiji nego tada.
U ono doba, mi – stomatolozi – smo izlazili spremni za samostalan rad. Ništa ekskluzivno, ali svi smo počinjali od hitne, perifernih naselja i sela i niko umro nije, dapače :).
I to je sada drugačije, na žalost… Deca nemaju gde ni pripravnički staž da odrade, a šta uspeju da steknu iskustva u toku studija, to ne znam :(.
Za lekare ne mogu da procenim; u ono doba mi smo imali prve dve godine iste, a i kasnije maltene isti program (ja nisam završila stomatološki fakultet), ali mi deluje da je bilo slično.
EDIT: O, da, ja sam se itekako ponosila što ZNAM :).
Sve najbolje :).
06/09/2011 at 19:04
Hvala mnogo. Ja sam među retkima koji ovo ne umeju. Ne podnosim prisilu.
06/09/2011 at 19:46
Zaista nema na čemu, Iva :).
Mi nismo mogli drugačije, a kako je realno išlo da naučim BAŠ OVAKO da učim, to je za roman..:).
I srećno :).
11/09/2011 at 06:05
Zapravo kad smo kod toga KAKO uciti napamet , a postoje stvari koje je potrebno znati napamet, doduse vise u prirodnim naukama, drustvene su tu malo fleksibilnije, postoje odredjene mnemonicke tehnike uz pomoc kojih se dosta lakse moze uciti, kod razlicitih ljudi su razlicite uspesne pa treba isprobati vise njih. Ja sam ih tokom zavrsavanja prvog fakulteta (biologije) spontano primenjivala (sistematika svega zivog na latinskom, razne anatomije isl) a posle na psihologiji naucila da su to zapravo postojece ” tehnike” ucenja.. ;))
11/09/2011 at 06:45
‘Bar dan, kao i uvek – u pravu :).
Mi smo u ono doba učili magistralno da pišemo na stotine recepata, znači – po sastojcima.
‘Smisleno’ naučiti tako nešto je moguće, ali treba veoma mnogo vremena – a greške ne sme biti, dakle – opet dođosmo do napamet :).
Onda sam kupila paket bankposta, i sela da pišem.
Pisala sam danima recepte – znate onako, do onog momenta dok ruka ‘sama’ ne krene da piše tih desetak ili ko zna koliko sastojaka koliko ima jedan recept…
Ali, kako već rekoh, sve je ovo vrlo relativno koliko je danas potrebno i primenljivo :).