Ovo me je pitao @ACordic – i da se odmah razumemo, nije tekst o tome ZAŠTO učiti napamet :), nego KAKO.

Ne znam da li ima potrebe da kažem koliko smo učili napamet.
Naš fakultet je takav da kreće od bazičnih nauka.
Pretpostavljam da je tako i sa drugim fakultetima, nisam dovoljno upućena :).

Dakle – prvo smo imali hemiju, fiziku, biologiju, tako to.
Pa se na to nadovezuje biohemija, fiziologija, anatomija, histologija…

Onda se još malko kasnije sve navedeno sumira u predmete tipa patološka anatomija, patološka fiziologija – i onda najzad kreću klinički predmeti (hirurgije, interna, ginekologija, pedijatrija, dermatologija itd.).

Klinički predmeti sumiraju sva prethodna znanja.
Dakle – na ispitu iz opšte hirurgije (IV godina tada) će me NEMINOVNO pitati anatomiju (I godina), patologiju (III), patofiziologiju (III), ako je npr. ortoped šef komisije fiziku (biomehaniku, I godina) itd.

pain

Ako uzmete da anatomija ima sedam knjiga od po oko 350 strana (ruka, noga, glava i vrat, toraks, trbušna duplja, centralni nervni sistem, osteologija) i da na dan ispita SVE morate znate naizust, u po’ dana – u po’ noći, onda znate kolika doza štrebanja je u pitanju, a tako ide i sve ostalo.

Da bi čovek toliko strana znao TAKO dobro, mi smo obično sračunavali koliko nam treba vremena – svako prema svojim sposobnostima.

Dakle – ako imate toliko meseci do ispita, to je onda toliko dana, ima da pređete toliko pitanja dnevno – ALI: s tim da vam ostane mesec dana za ponavljanje.

Jer – PONAVLJANJE JE NAJBITNIJE.

Meni su tek daleko kasnije objasnili da čovek ima long-time i short-time memory.
Cash, što bi rekli :).

Obzirom na kliker koji mi je Bog dao, meni je (i danas) dovoljno da preletim nešto očima, i da mi ostane u glavi.
Ali to nije dovoljno da reprodukujem isto od reči do reči posle godinu ili dve (svi moji stručni predmeti su bili od po pet semestara).

Dakle: knjiga, marker, lenjir – i priča.
Neprekidno smo šaputali :), a kad već ne možemo više – mnogi od nas su i hodali okolo po stanu govoreći.

Ja sam čak za farmakologiju išla i po ulici: učim, pa na svakih 45 minuta napravim jedan krug po ulici, šapućući gradivo…
Jeste, slobodno zamislite izraz baba na hoklicama pored kojih sam prolazila ceo dan :).

Kada sam anatomiju znala SAVRŠENO, trebalo mi je otprilike dve nedelje samo da sve ponovim, po otprilike 10 sati dnevno.
I to – za osam, jer sam prvi put pala – iz drugog pokušaja deset nećete dobiti, tako je tada bilo…:).

I – posledice cele ove priče:
1. I danas se sećam gradiva SJAJNO, do te mere da mogu sutra da izađem na bilo koji ispit i dobijem bar šest.
Nisam toga bila svesna (jer mi ponavljamo i “doučavamo” pretežno kliničke stručne ili užestručne predmete) dok nije ćerka krenula da me pita ponešto.

Naše struke imaju neke dodirne tačke, dovoljno da može da se koristi ponekim mojim udžbenikom i da me pita ponešto.
Na sopstveno zaprepašćenje, ja sam bez problema recitovala patologiju, patofiziologiju, granične vrednosti, sve i svašta na čega pomislila nisam više od 25 godina…

2. Vrlo teško učim s monitora.
Mogu, ali moram da se vraćam unazad, prosto kao da nekako “preskačem” bitne stvari, i – opet moram da šapućem, ponavljajući :).
Ako je u pitanju baš knjiga, a da mi je od značaja, onda dam da se ištampa i uveže, jer drugačije n’umem :).

3. (Oprosti Bože :) Neshvatanje, ponekad i omalovažavanje ljudi (ili dece) koji smatraju da je učenje nešto TEŠKO.
Učim ceo život, na ovaj ili onaj način, vrlo – VRLO različite stvari.
Za neke nauke mi je trebalo i po par meseci da shvatim koji način razmišljanja se zahteva, odnosno koji mentalni swirl – jer nije sve “postavljeno” kao moja struka.

Ha, čovek se uči dok je živ, imam ja još fore do 80-te…:).

Eto, Aleksandre, nadam se da je ovo od neke koristi…
I srećno :).

Danas je sve drugačije…

 

 

Ilustracija: naturalbodyofflorida.webs.com