Imam jednog kolegu za kojeg slobodno mogu da kažem da je najveći zavodnik kojeg sam ikad videla.
U smislu da nikad nije omašio ako se namerio na neku devojku/ženu, samo ako je hteo :), a znam ga od studentskih dana.

I – što je najzanimljivije – čovek nije nimalo lep. Nije bio ni od 20-25 godina, a kamoli sada :).
Nije ni imućan…

Čovek srednje visine (1.78-1.80 m), konstitucija ništa posebno (nikad se nije bavio nekim sportom, samo zadosta fizičkim radom), mrva viška kila, svetle oči, naočari, rano počeo da gubi kosu, svetlog tena, riđ, pomalo pegav…
Nula bodova.

Kao osoba bio je (i ostao) jedan od najinteligentnijih ljudi koje sam videla u životu.
Studirao je (i završio) opštu medicinu kao sjajan student, i jedan je od retkih kojima bih dala sutra da me leče, ne dao Bog da zatreba.

Vrlo kulturan, fini, naoko bojažljiv, izuzetno pronicljiv i sa mnogo duha, jako dobar poznavalac ljudi, načitan.

Što se tiče nekog “spoljnjeg sveta”, zbog siromašnog porekla (dva brata bez oca, sa sela), nema šta nije radio; a pošto je umeo i da peva i bio muzički obrazovan, svirao je po kafanama i svadbama…
Onda znate o kom nivou poznavanja ljudi i snalaženja u životu govorim :).

Elem, viđala sam ga godinama vrlo često, i vrlo često gledala kako “radi”.

Rekoh već da je delovao bojažljivo.
Mislim, ne znam ima li potrebe da kažem koliko je to bila varka :).

Irresistible male

Stvar je išla ovako: u društvu on malko ćuti, gleda.
Trebalo mu je otprilike pet sekundi da izabere, i još dve da proceni kakva je vrsta osobe.

I onda joj priča TAČNO ono što želi da čuje.

Pošto je bio čovek izuzetne inteligencije i sa mnogo talenata, to je bilo strahovito ubedljivo; on je uvek prilazio iz ugla za koji proceni da će biti najdelotvorniji, i nikad nije promašio.

Ako dama voli da čita, onda ju je ispitivao o tome, pomalo i stidljivo poturajući svoje (zavidno) poznavanje literature koju čita, sa sve povremenim mudrim opaskama – tačno onima koje ona želi da čuje.

Ako je damica bila više snob – tu je palilo biti “budući doktor” (kasnije i doktor). Priče o klinici, poslu, hijerarhiji, planovima za specijalizaciju…

Ako je bila umetnička duša, opet je pokazivao tu stranu: osećajnost, poznavanje umetnosti – ali opet, sve vrlo dozirano, odmereno i “skromno”.
Jako često sam čula da ukazuje na neka manje poznata dela umetnika koji je dami omiljen, na neki svoj doživljaj poznatog dela i slično…

Ako naciljana slučajno živi sama – on je pričao kako i on živi sam (istina), delio recepte za pikantna mađarska jela, pričao kako se pati dok pegla beli mantil (uvek je bio ekstremno upeglan, izbrijan i slično, ma koliko skromno odeven, i istina je da je sam peglao i kuvao).

Ako je dotična zjaka, kafanski tip, oh – tek tu je bio na svom terenu :).

Najveći otrov je bio za razočarane.
Ajao, mati mila…

Onda je pažljivo slušao sve patnje sirotice koja je nesrećna, ili raskinula ili ostavljena, koja pati, davao mudre savete povremeno, pokazivao svu toplinu i pažnju koju jeste autentično i imao, mislim – odizao je sa zemlje, doslovno.

Interesantna stvar je bila da je sve to bilo “odrađeno” na takvom nivou, da čak i veoma inteligentne devojke/žene nisu nikad shvatile šta im se desilo.

Veze je završavao uvek otmeno, nikad se nisu “vukli repovi”, a to malko što se dalo javno videti je bio tek vrh ledenog brega…:).

Mnogo kasnije, naišao je na jednu sebi ravnu.
Pola sata su igrali svako svoju igru, svesno :), pipajući i “prepoznajući” onog drugog, i onda rešili da budu ono što jesu, pa kako ispadne…

I danas su u braku :).

Kako god – mnogo ljudi mi je prošlo ispred očiju, da ne govorim o onima koji su mene pokušavali da zavedu :).
Veći dar nisam nikad u životu videla, zaista.

Tog kolegu i danas vidim ponekad, i dalje ima onaj osmejak i iskru u očima, ali se drži svoje voljene i svoje porodice.
Tek mnogo kasnije smo razgovarali o tome kako je samo osvojiti nekog, a kako je STVARNO biti “go” pred drugim i pred sobom, ono što jesi, bez ikakvog igranja igara…

On je imao petlju i za jedno i za drugo – u drugi oblik veze neki “zavodnici” nikad ne pređu, uvek ostaju samo “opsenari”, po njegovim rečima.

Ali, to je neka druga priča.

Ovo je samo jedna mala pričica za Neđu Vukanovića, da vidi da neko ko zaista nije ni visok, ni lep, ni zgodan, ni bogat… Može da osvaja, i to na takvom nivou (i u takvim količinama :) da Bog nije video.

Nije sve u lepoti, zgodnoći, novcu…

 

Ilustracija: www.artboyz.nl