Ovo su priče koje redovno slušam, i to od pacijenata koji su kompetentni.

Nije bitno da li su mlađi ili stariji, koji im je obrazovni i nivo inteligencije – oni ZNAJU kako je to tamo.

Jednom pacijentu sam jednom pomenula drugog mladog čoveka, građevinskog radnika koji se sprema da ide u Štajer (Austrija, Steyr).
On se ZGRANUO.

Šta će, zaboga, IKO u Štajeru?!
Ja upitah zašto, ništa ne shvatajući…

Onda mi je čovek lepo objasnio.

Ako niste znali, Štajer je vukojebina.
Planinski predeo sa okrutnom klimom i još gorim ljudima, ono – hajlenderima.
Prvo – tamo nema ničeg, samo planine i šume.
Drugo – ima divljih životinja, posebno medveda, koji napadaju ljude.

Treće – a kad smo već kod ljudi…
Austrijanci ništa drugo ne rade (posebno u Štajeru), nego obuku kožne pantalonice i jodluju.

To nešto malo što ima novaca, to je samo oko Beča, i to donosi turizam i naši gastarbajteri, normalno, uvek našim ljudima ide preko leđa – oni su ti koji ZAPRAVO donose prihod Austrijancima.
Koji onda dižu nos visoko, i drže se kao da su viša rasa.

Ja ostadoh otvorenih usta… Ne samo da je Austrija (i za evropske pojmove, a ne za naše) bogata zemlja po raznim osnovama, nego to malo Štajera ima industriju o kojoj cela Srbija može samo da sanja.

Naravno, ovaj koji me upućuje nikad nije bio izvan Srbije.
Ne na Zapadu, nego NIGDE.

na zapadu

Drugom prilikom, naiđe jedna mlađa koleginica koja godinama živi u Bavarskoj (Rosenheim), udata je za Nemca.
Pacijent mi je bio 31-godišnji lekar iz provincije, koji ju je “s vrata” spopao da joj objasni šta je to tamo, ta Bavarska, i zašto ona (ako je Prava Srpkinja) treba da se vrati u Srbiju.

Bavarska je zapravo planinska zemlja – tamo su Alpi. Dakle, osim mnogo snega, postoje samo litice i razbacane kuće.
Bavarci žive u kućama sa ognjištem, bave se lovom i tako to.
Naravno, i tamo ima krvoločnih životinja, i život je krajnje opasan.

Kad je koleginica rekla da je južnije (zapravo, jugoistočno) od Minhena, jedva je dočekao.
Vidite – malko severnije je Minhen, jedan sjajan grad gde ima mnogo piva i odličnih automobila.

Malko južnije od Bavarske je Beč, gde su zapravo Mocart kugle, bečki koncerti i to.
Gde je ona koji đavo našla baš u Bavarskoj da živi?

U toj priči je koleginici demonstrirao svoje znanje nemačkog, pri čemu je npr. neprekidno govorio “Bayeriche Städtische” – misleći na Freistaat Bayern…

Ovaj mladi lekar je, za razliku od prvog, bio dva puta u inostranstvu – jednom u Mađarskoj, jednom u Grčkoj na moru.

Ovakve priče slušam maltene svaki dan.
Prenesene su maksimalno verno.

Za pripovedače ovog tipa je tipično sledeće:

1. Nisu nikad bili u inostranstvu, a ako i jesu – nikad u zemlji o kojoj “sve znaju”.
Jednom sam čula priču o tome da London može samo da SANJA o internetu u javnim zonama, a čovek to zna jer je bio u Londonu pre više od 30 godina.
Nisam imala srca da mu kažem da internet postoji u npr. javnom prevozu…

2. Njihovo “znanje” počiva na tome što imaju UPUĆENOG komšiju, rođaka, askurđelovog žiranta itd., koji kao po pravilu:
– ne živi u zemlji o kojoj je reč, ili
– samo je turistički boravio,
– obično je to bilo pre bar 20 godina.
Ponekad su njihova “znanja” dopunjena sadržajem sa npr. Animal Planet, History channel i tome slično.

3. Sve izgovaraju sa velikim autoritetom, pogotovo ako su fakultetski obrazovani ljudi.
Često mi se dešavalo da shvatim da su i u svojoj sredini autoritet za tu neku zemlju…

4. Obično ne znaju jezik zemlje o kojoj je reč.

5. Ne libe se nimalo ako se obraćaju čoveku koji čak i više decenija živi u toj zemlji.
I to sam slušala više puta: kako našem čoveku koji je odavno npr. nemački državljanin i živi tamo preko 22 godine sa žarom objašnjavaju kako pojma nema.

6. Sve ove priče karakteriše:
– omalovažavanje varvarskih, ludačkih običaja tog drugog naroda,
– gađenje nad njihovim jelima i načinom ishrane,
– omalovažavanje njihovih nepobitnih kvaliteta (“Da, oni umeju sa parama, ali džaba im…”),
– sve tome slično.

I na kraju – moj utisak je da sve ovakve priče zapravo kao krajnji cilj imaju potpuno nekritično veličanje svega i svačega u Srbiji, sa preokretanjem svih naših mana u vrline koje nas čine ZAPRAVO superiornijim od tih nekih idiota koji leže na parama.
Jer su idioti.

Eto, ne znam…


 
Ilustracije: josepramonribe.bondia.cat, sunset